privacy, privacy, privacy = long gone

Sad tek zna da ne zna; gleda u prazan papir i pokusava prizvati sjećanje- ne dolazi ili možda samo prolazi kao kroz kakav duvački instrument. Osjećanje straha ili stida bi se trebali prišunjati ali bijahu odgurnuti. Svejedno je, u potpunosti više nije vrijedno. Sunce se diže, stiže još jedan dan, a mozak ne zna. On ne zna. I tako se dan za danom prišunja i za čas te pretekne. Kraj dana. Nebo gasi svjetlo i tijelo gasi um. laku noć, neznalice. 😛

Komentariši